Zašto je knjiga moj najbolji drug

Knjiga je moj najbolji drug zato što me navodi da se pronađem, prepoznam i rađam u novim idejama nakon svake nove pročitane riječi.

Svaka naredna je novi početak, nova ja na temeljima one stare. U svakoj se sudarim sama sa sobom, pa u nevjerici okrenem naslovnu stranu da vidim da nisam ja, u nekoj paralelnoj stvarnosti, napisala knjigu koju čitam.

Zato što me poznaje.

Svako osjećanje, dilemu, potisnuto sjećanje, zaboravljeni događaj, sve rečeno i nerečeno zna, iskaže, objasni. Bez pridika: ,,U redu je, nisi glupa, sebična, bezosjećajna, nedovoljna. I ja se tako osjećam’’ – kao nježna, nasušno potrebna toplina tuđih ruku na ramenima, u znak podrške. Ili šamar, hladan tuš, protresanje istih onih ruku: ,,Ima hrabrijih, odvažnijih, jačih, boljih. Radi bolje, uči više, možeš još.’’

Zato što me bodri i tješi, pokazujući da nisam svedena na ove okolnosti, da sam mnogo više od njih, da je puteva bezbroj, da svjetovi, stvarnosti, istine postoje u svojoj množini, da se prelamaju, preklapaju, sudaraju, dokazujući da ono što je dato nije sve što postoji.

Zato što me vodi u najveći besmisao samo da kaže: ,,Vidi, ima smisla’’, u najveće beznađe gdje ,,Gle, ima izlaza’’ ili najdublje u srce tame gdje ,,Vidi, ima dobrote’’.

Zato što me naljuti, obraduje, začudi, uplaši, protrese.

Knjiga je moj najbolji drug zato što me uravnoteži sa stvarnim svijetom i samom sobom.

Autor teksta: Ivana Aleksić, master filolog – anglista